Jeste li izašli iz sjene zakona u stvarnost Novoga zavjeta milosti?

Jeste li izašli iz sjene zakona u stvarnost Novoga zavjeta milosti?

Pisac Poslanice Hebrejima nastavlja da razlikuje Novi savez (Novi zavjet) od Starog saveza (Stari zavjet) – „Jer zakon, koji ima senku dobrih stvari koje dolaze, a ne samu sliku stvari, nikada ne može tim istim žrtvama, koje oni prinose neprestano iz godine u godinu, učiniti savršenima one koji se približavaju. Jer onda ne bi prestali da se nude? Jer vjernici, jednom očišćeni, više neće imati svijest o grijesima. Ali u tim žrtvama svake godine postoji podsjetnik na grijehe. Jer nije moguće da bi krv bikova i koza odnijela grijehe. Stoga, kada je došao na svijet, rekao je: 'Žrtvu i prinošenje nisi želio, nego tijelo koje si Mi pripremio. U prinosima paljenicama i žrtvama za grijeh Ti nisi imao zadovoljstva. Tada sam rekao: 'Evo, došao sam – u tomu knjige piše o meni – da izvršim volju Tvoju, Bože.'” (Jevreji 10: 1-7)

Izraz 'sjena' iznad se odnosi na 'blijedi odsjaj'. Zakon nije otkrio Hrista, on je otkrio našu potrebu za Hristom.

Zakon nikada nije imao za cilj da pruži spas. Zakon je povećao potrebu za Onim koji će doći i ispuniti zakon. Učimo od Rimljana – „Zato se djelima zakona nijedno tijelo neće opravdati pred Njim, jer je po zakonu spoznaja grijeha.” (Rimljanima 3: 20)

Nitko nije učinjen 'savršenim' ili potpunim pod Starim zavjetom (Stari zavjet). Savršenstvo ili završetak našeg spasenja, posvećenja i otkupljenja može se naći samo u Isusu Kristu. Nije bilo načina da se uđe u Božje prisustvo pod Starim zavetom.

Stalna potreba za krvnim žrtvama životinja pod Starim savezom, otkrila je kako te žrtve nikada ne mogu ukloniti grijeh. Samo pod Novim savezom (Novi zavjet) grijeh bi bio uklonjen, jer se Bog više ne bi sjećao naših grijeha.

Stari zavjet (Stari zavjet) je bio priprema za Isusov dolazak na svijet. Otkrilo je koliko je grijeh bio ozbiljan, zahtijevajući neprestano prolijevanje krvi životinja. Takođe je otkrilo koliko je Bog bio svet. Da bi Bog došao u zajedništvo sa svojim narodom, morala je biti prinesena savršena žrtva.

Pisac poslanice Hebrejima citirao je gore iz Psalma 40, mesijanskog psalma. Isusu je bilo potrebno tijelo da bi mogao prinijeti sebe kao našu vječnu žrtvu za grijeh.

Mnogi Jevreji su odbacili Isusa. Džon je napisao - “Došao je svojima, a njegovi Ga nisu primili. Ali onima koji su Ga primili, dao je pravo da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u ime Njegovo: koji su rođeni, ne od krvi, ni od volje tijela, ni od volje ljudske, ali od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu Njegovu, slavu kao jedinorođenoga od Oca, punu milosti i istine.” (John 1: 11-14)

Isus je doneo milost i istinu u svet – „Jer je zakon dat preko Mojsija, a milost i istina dođoše kroz Isusa Hrista.” (Ivan 1: 17)

Scofield piše „Milost je 'milost i ljubav Boga našeg Spasitelja... ne djelima pravednosti koja smo činili... opravdani Njegovom milošću.' Kao princip, dakle, milost je postavljena u suprotnosti sa zakonom, prema kojem Bog traži pravednost od ljudi, kao što pod milošću daje pravednost ljudima. Zakon je povezan sa Mojsijem i delima; milošću, sa Hristom i verom. Prema zakonu, blagoslovi prate poslušnost; milost daje blagoslove kao besplatan dar. U svojoj punini, milost je započela Hristovom službom koja je uključivala Njegovu smrt i vaskrsenje, jer je došao da umre za grešnike. Pod prijašnjom dispenzacijom, pokazalo se da je zakon nemoćan da osigura pravednost i život grešnoj rasi. Prije krsta čovjekovo spasenje je bilo kroz vjeru, temeljeno na Kristovoj pomirbenoj žrtvi, koju je očekivao Bog; sada se jasno otkriva da se spasenje i pravednost primaju vjerom u raspetog i vaskrslog Spasitelja, sa svetošću života i dobrim djelima kao plodom spasenja. Postojala je milost prije nego što je Krist došao, o čemu svjedoči pružanje žrtve za grešnike. Razlika između prijašnjeg i sadašnjeg doba, dakle, nije stvar bez milosti i neke milosti, već u tome što danas vlada milost, u smislu da jedino Biće koje ima pravo suditi grešnicima sada sjedi na prestolu milosti, ne pripisujući svetu njihove prestupe.” (Skofild, 1451)

REFERENCE:

Scofield, CI. New York: Oxford University Press, 2002.